Kada se prevoz vozila organizuje na rutama na velike udaljenosti, teretne firme imaju dva praktična izbora prikolica: otvoreni nosači automobila i zatvoreni nosači automobila. Mnogi ljudi izvan transportnog poslovanja možda neće shvatiti koliko se ove dvije opcije razlikuju, osim njihovog vanjskog izgleda. Odlučivanje koje ćete koristiti nije slučajno; u velikoj meri zavisi od toga kakve automobile nameravate da otpremite i koliko želite da potrošite.
Otvorena prikolica nema zidove ili krov. Automobili stoje na otvorenim palubama dok putuju autoputevima. Rastresiti šljunak izbačen sa površine puta predstavlja pravi rizik. Jaka kiša ili jako sunce takođe mogu uticati na spoljašnje farbanje. Nije neuobičajeno pronaći sitne tačkice i slabe tragove ostavljene na karoseriji vozila nakon dugih putovanja. Nasuprot tome, zatvorena prikolica radi kao velika mobilna garaža. Svaki natovareni automobil nalazi se u tvrdoj ljusci. Mnogo je manja šansa za ogrebotine od letećih krhotina, a vremenske prilike uopšte neće dodirnuti vozila.
Tekući troškovi još više razdvajaju ove dvije opcije. Nosači otvorenog stila su lakši. Ne troše previše goriva, a svaka vožnja se može kretati između osam i deset automobila. Za velike serije običnih automobila za široku potrošnju, ova metoda održava ukupne troškove dostave relativno niskim. Zatvorene prikolice teže su znatno više. Računi za gorivo rastu u skladu s tim, a unutrašnji prostor ograničava ukupnu količinu utovara, obično dva do šest vozila po putovanju. To objašnjava zašto se klijenti okreću zatvorenom transportu uglavnom za vrijedne starodobne, modificirane ili luksuzne automobile. Za ova vrhunska vozila stanje površine je važnije od troškova transporta.
